AEM standard

Odabir i usporedba hidrauličnih čekića raznih proizvođača uvijek predstavlja nezahvalan i težak zadatak. Previše je čekića, kataloga, trgovaca koji se nude prezentirajući sebe kao najbolje rješenje. Jedan od načina kako bi se doskočilo netransparentnosti u podacima o učinkovitosti čekića je uvođenje standardizacije.

Jedan od najvažnijih parametara rada hidrauličnih čekića je isporučena udarna energija na vrhu špice. Kako se upravo ovim podatkom najviše manipulira, vodeći svjetski proizvođači čekića odlučili su uvesti jedinstveni način mjerenja rada čekića.

Trenutno, u domeni hidrauličnih čekića, koristi se sistem koji je utemeljen na Construction Industry Manufacturers Association's (CIMA) i Mounted Breakers Manufacturers Bureau (MBMB). CIMA i MBMB su dio Association of Equipment Manufacturers (AEM).Zato se danas najčešće i spominju standardi CIMA iil AEM.

Ovaj sistem ocjenjivanja čekića zamišljen je kako bi dao uvid korisnicima čekića o, uvjetno rečeno, količini udarnih kilograma na vrhu špice po svakom udarcu špice, a koji se prenose na kamen. Ovaj standard pokušava osigurati jedinstvene uvjete mjerenja isporučene udarne energije čekića. Svaki čekić se mjeri u istim uvjetima i mjeri se stvarno isporučena energija na vrhu špice.

Međutim, neki proizvođači čekića osporavaju vjerodostojnost AEM mjerenja iz više razloga. Smatraju da postoje načini kako "prevariti" sustav i prikazati puno veće udarne enegije od stvarnih. Proizvođači malih čekića se žale kako su AEM testovi skupi a rezultati neuvjerljivi. Neki, nadalje, smatraju kako AEM standard ide u prilog čekićima sa plinsko/uljnim principom rada (čekići koji imaju plin u glavi).

Prije AEM standarda koristio se pojam energetske klase čekića. Ona se izračunava matematičkim putem, uzimajući u obzir ulazne parametre o protoku i tlaku ulja (na ulazu u čekić). Zamjerka ovoj metodi je činjenica da udarna energija isporučena na vrhu špice (a to je ona energija koja razbija kamen i čini koristan rad za što je čekić namijenjen) nije ista kao ona na ulazu u čekić (zbog gubitaka u samom čekiću). Kako AEM standard prikazuje upravo stvarno isporučenu energiju, neki proizvođači originalne opreme preferiraju AEM standard.

Budući da AEM standard nije obaveza, nastaje očiti problem. Oni proizvođači koji koriste model energetske klase (teoretski proračun ulazne energije) dobivaju znatno veće udarne energije od onih koji koriste AEM standard (koji prikazuju stvarne udarne energije). Zato su neki proizvođači čekića odustali od objavljivanja podataka o udarnoj energiji u svojim katalozima. Budući da su i jedan i drugi pristup ispravni, ali svaki na svoj način i kako su ova dva pristupa izračuna udarne energije prilično različita, nastaje pomutnja na tržištu kada se objavljuju podaci o udarnim energijama.

Neki proizvođači čekić smatraju da je sustav energetske klase netransparentan te je omogućio nekim proizvođačima "guranje" svojih čekića u višu energetsku klasu što ne odgovara stvarnim podacima. Neki su proizvođači otišli toliko daleko da su svoje čekiće svrstali u energetsku klasu koja je čak iznad teoretski moguće energije koju čekić može primiti.

Zato pristaše AEM standarda smatraju da je AEM pristup pošteniji jer zahtijeva skupu opremu za testiranje i neovisnu treću stranu koja je prisutna tijekom ispitivanja, a sama ispitivanja su standardizirana i odvijaju se u definiranim i kontroliranim uvjetima.

Opet, tvrde neki, AEM metoda nije besprijekorna a dobiveni podaci mogu biti besmisleni. Protivnici AEM metode tvrde kako je to laboratorijski test u idealnim, utopijskim uvjetima. Svaki proizvođač može "nabrijati" parametre protoka i tlaka ulja na maksimalno moguće vrijednosti i pod tim uvjetima bilježiti rezultate. U stvarnim uvjetima, kada bi čekić stalno radio na gornjim granicama, raspao bi se vrlo brzo i bio bi neupotrebljiv.

U oba sustava govori se u udarnoj energiji isporučenoj u jednom udarcu. Međutim, promjena količine ulja mijenja i broj udaraca čekića. Kako su broj udaraca i protok ulja obrnuto proporcionalni, to znači da veća količina ulja ne znači nužno i veću energiju udara (jer se povećava broj udaraca pa je energija po udarcu manja). Ono što se treba mjeriti je UČINKOVITOST (PERFORMANCE) čekića, znači koliko stvarne energije čekić isporuči u jedinici vremena. Taj podatak ne daje ni pristup energetske klase ni AEM pristup.

S jedne strane imamo pristaše energetske klase koja se bazira na matematičkom proračunu ulaznih parametara, a s druge strane imamo standardizirani AEM koji mjeri isporučenu energiju po udaru. Niti jedan niti drugi sustav nisu savršeni, ali AEM je trenutno jedini standard koji, barem pokušava, staviti mjerenja u određene okvire.